Prolazeći danas elitnim zonama bregovitog Zagre­ba prekrivenog nizovima novih, pretencioznih i sti­ješ­njenih gradbenih tvorevina, poželjno se nadati novim vrijednostima. Na sreću, evo jedne... U raznolikosti stilskih odredišta i u nizu primjera secesije i proto­moderne, prostrtih po brežuljcima iznad grada Zagreba nalazi se i naš locus.
 

Svjestan fizičkog i mentalnog ambijenta u kojem mora djelovati (suglasnosti, dozvole...) arhitekt Ni­ko­la Polak prolazi već uobičajen proces u pokušaju skoka (iskoraka) – pitati, čekati, uvjeravati, doka­zivati, uložiti svoj renome, znanje, biti medijski iri­tiran... Uzima zalet. 
 

Opteretivši svoju ambiciju jednadžbom beskrajnih nepoznanica na što ga obavezuju uvjeti, tema i lokacija, žrtvujući vrijeme kao da ga ima na bacanje, realizira djelo impresivne gustoće. Krenimo redom. Nikola Polak piše: “Simon i Ružinski izveli su 1921. obiteljsku kuću na sjevernom uglu Tuškanca i Slavujevca. Objekt je bio tipični predstavnik prosječne stambene izgradnje toga tipa i razdoblja, no začudo slabe iskorištenosti etaža, i obzirom na volumen, vrlo male korisne stam­­bene površine. [turu profilaciju ožbukanih pro­čelja prizemlja i kata na postamentu od kamena bizeka, pokrivalo je posve neugledno četverostrešno krovište.”